Istočno Sarajevo: ja jesam odavle

No hard feelings....

03.11.2008.

Operacija: Trijumf - A Personal View

Već više od mjesec dana, s malih ekrana i iz svih drugih raspoloživih medija prosto ispadaju likovi, dešavaja i anegdote iz reality show-a “Operacija: Trijumf” (evo, dok ovo pišem, dvoje se skoro biju na bini:) Očigledno, volimo imati uvid u tuđe živote, svađe, prepirke i diskusije…

Iako je planiran kao show sa simpatičnom koncepcijom i prvobitno osmišljen tako da se akcenat stavlja na stage kretnje i muzičku interpretaciju učesnika, show se, po principu: hljeba, igara i krvi, uskoro počeo prikazivati i posmatrati kroz nešto dijametralno sasvim suprotno: međusobne sukobe učesnika, sukobe istih sa žirijem, sukobe unutar žirija, sukobe učesnika sa voditeljima i slično. Sujeta neminovno isplivava na površinu, talenat ustupa mjesto izgledu, izgled ličnim afinitetima, lični afiniteti se često baziraju na naciji, pripadnost naciji, kod šireg narodnog mnenja, spontano dovodi do (često neosnovanog) naprasnog “otkrivanja” talenata u određenim učesnicima i tako u nedogled…

Međutim, ono što je u “Operaciji: Trijumf” definitivno jedinstveno jesu dvije stvari: jedna negativna (Žiri) i jedna pozitivna (Voditelji - čitaj: Maca, pa veeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeliki prostor, pa ostali). (U sferu profesora ne ulazim, oni su pozadinci koji rade svoj posao kako najbolje znaju. Ipak, all the respect for Saša Dragić!)

Krenuću od žirija: Tonči Huljić, mozak grupe Magazin; Ismeta Krvavac, neosporno izvrstan vokal i muzički urednik BHRT (ili nešto slično, nisam sasvim siguran) i Marina Tucaković, vjerovatno najpoznatiji ex-yu tekstopisac, pokazali su se kao potpuno pogrešna kombinacija, pri čemu toj pogrešnosti daju doprinos podjednako sve troje, kako kao pojedinci tako i kao grupa koja donosi odluke. Smiješni argumenti, over-cinični osmijesi, neprikladan vokabular i nepotrebna prepotentna uvredljivost uz kvazi-autoritativni sveznajući pogled samo su neki od segmenata koji ovaj žiri čine, usuđujem se reći, nebuloznim… Mislim, jasno je iz aviona da su pred njima često dosta teške odluke i da se ne mogu svi složiti u svemu niti svaki put realno prosuditi u više-manje ad-hoc situaciji, ali, brate, puno su tanki…

A sad voditelji… Srpsko - hrvatsko - bosanska kombinacija koja vodi “Operaciju: Trijumf” sasvim sigurno je pun pogodak. Milan i Ana su provjeren, pozitivan, duhovit i lucidan tandem; Nikolina je genijalac: otrovna, direktna, provokativna i otrovna, a Maca… Maca je bog…

Lik Dragana Marinkovića - Mace dominira našim TV prostorom već nekoliko godina, od njegovog prvog pojavljivanja u Pinkovoj emisiji Balkan Net. Bio je i kralj, i pajac, i prosti kreten, i neukusna budala, i šarmer i idioti lafčina i…  Ma sve… Ali je bio jedinstven, i kao lik i kao pojava, te je definitivno, u neku ruku, obilježio TV program posljednjih godina.

Ali, u “Operaciji: Trijumf” Maca igra ulogu svog života, ako to, po onome što upravo gledam na TV-u, već nije prevazišlo domen uloge i ušlo u sferu realnog života… Jednostavno, jedinstvenim vođenjem show-a i svoje emisije u skopu toga (”Najgori od sve d(j)ece”) Maca ruši sve klišee, tabue i norme TV vođenja. Njegove opaske, komentari, stav i sama pojava prosto ostavljaju u sjeni ostale voditelje, žiri, pa i učesnike. On je surov, grub, nemilosrdan, beskrajno duhovit, ciničan, beskrupulozan, neprijatan, jednostavno sto likova u jednom čovjeku, pri čemu su svi uzajamno kompatibilni i nadopunjuju se. Naravno, kao i svi, i on nekad pretjera  (kao na primjer večeras), ali se, u cjelini, može reći da u pozadini jednog reality show-a Maca pokušava i uspijeva napraviti vlastiti, one-man show i to mu, by now, izuzetno dobro polazi za rukom…

Toliko za večaras na ovu temu. Gala veče OT se upravo završilo i otkrilo nove dileme, sukobe i previranja, tako da, će vjerovatno, ovaj tekst nekad to be continued… Za sada je dovoljno i ovo…

13.08.2008.

The Funeral

Još jedno Poznato i Drago Lice je otišlo...
Mnogo ljudi na groblju, suze, šok, nesnosna vrućina i skladno uštimani glasovi sveštenika u zraku...
I "Vječnaja pamjat"...
Teta V. više nije među nama...
Tužno... Zaista...
***
Nakon dugo vremena, pjevao sam prateći pokrete Dirigenta, kao dio ad-hoc horskog sastava okupljenog za tu priliku... Čudan osjećaj...
Vanredne okolnosti su vanredne okolnosti...
Ali, priznajem, na trenutak, možda čak i kraće, poželio sam ponovo pripadati Tome...
Onda me je prošlo...
Sahrana baš nije pravo mjesto i prava prigoda za takva razmišljanja...
***
Idem napolje.

12.08.2008.

R. I. P.

Već godinama živomo na prostoru na kome iznenadna smrt ne predstavlja nikakvu novost, veće nekako prirodni tok stvari, nešto sa čime se, kao realnom mogućnošću, živi (pomalo paradoksalna rečenica). Ipak, smrt nas i dalje može pogoditi.
Priej nekih sat vremena saznao sam da je umrla draha gospođa V. Š. Za mene i mnoge ljude koje znam poznatija kao Teta V. U desetogodišnjoj borbi sa njenim životom kancer je konačno, nažalost, izašao kao pobjednik...
Teta V. je bila draga, živa i energična žena. Njen duh, pokretnost, borbenost i želju za životom nisu mogli uništiti ni svijest o opakoj bolesti koja joj je razarala tijelo i dušu, ni operacije, ni razarajuće hemoterapije...
Sve do danas, kada se konačno predala...
***
Teta V. počivajte u Miru...

10.08.2008.

Ništa posebno...

Obično veče...Uvlačim se lagano u svoj (još uvijek!) vlastiti dom...
Svjetla su pogašena. N. je asleep, a M. se još bori sa nesanicom...
Na TV-u u dnevnoj Guča 2008. Live.
Kratka razmjena informacija i bježim u sobu...
Ekipa komaraca, paukova i noćnih leptira me srdačno pozdravlja iz ugla oko lampe... Šta da radim kad mi je stalno otvoren prozor...
Računar cvili pod teretom downloada, potrebe za reinstalacijom sistema i lošeg napona. Izdrži još, malo, stari, šta da ti kažem...
'Osmica' me čeka na krevetu i jedva čekam da joj se vratim... Mnogo dobra knjiga...
Veče je prošlo lijepo. A creative brainstorming (slobodan prevod sa engleskog: polu-trač partija:) with a good and dear friend.
Sad se troumim: da li da skačem po netu, nastavim čitati knjigu ili pristavim neku seriju...
Će vidimo...
Spavati neću, sigurno...
***
Što li ja ovo pišem...

08.08.2008.

Istorijski triler... Ili triler u istoriji...

Već nekoliko dana pomno čitam knjigu "Osmica" (eng. "The Eight") autorke Ketrin Nevil. Knjigu sam dobio od moje kume Tanje 2005. godine kao poklon za rođendan,  ali do današnjih dana nekako nisam stigao da je pročitam. Uvijek se nalazilo nešto preče...
Roman je  vrhunski ispletena priča sa živopisnim likovima, uzbudljivom i višeslojnom radnjom (u svakom bitnom aspektu: akciono, prostorno i temporalno) i ukusnim i nadasve intrigirajućim stepenom misterioznosti i zapletenosti koji čitaoca naprosto parališe uz knjigu. Dakle, jedan izvrstan, zanimljiv, pa čak i poučan  roman koji već sad, a još nisam stigao ni do pola, mogu toplo preporučiti svima, kako kao štivo za ubijanje vremena, tako i kao aktivan stimulans za stimulaciju procesuiranja informacija, pretpostavki i mogućnosti u mozgu... Zaista izuzetno ispleteno tkivo radnje i odnosa, istorije i fikcije, pretpostavki i činjenica...
***
Međutim, na samim koricama knjige (a u pitanju je izdanje novosadskog "Solarisa" iz 2005.) stoji iritantna rečenica - konstatacija koja svojom plitkošću i usmjerenošću ka trenutno popularnim i aktuelnim književnim djelima prijeti da potencijalnog čitaoca, koji knjigu zagleda ili prelistava u knjižari ili na nekom štandu, navede na potpuno pogrešan trag, istovremeno umanjujući vrijednost i vještinu pripovijedanja koje sama autorka romana "Osmica" nesumnjivo posjeduje i u njemu ispoljava...
U pitanju je rečenica: "Ako volite Da Vinčijev kod volećete i ovaj istorijski triler"...
Ma šta mi reče!
Za neupućene, ili one koji se ne sjete/ne osjete potrebu da pogledaju datum izlaska prvog (originalnog) izdanja knjige "Osmica", ova rečenica može značiti samo to da je još jedan u moru pisaca odlučio iskoristiti buru koja se podigla nakon izlaska Braunovog "Da Vinčijevog koda" (2003.) i brojne teorije i tumačenja koje ovaj roman iznosi, kako bi u nekom obliku dao svoj doprinos tome kroz formu književnog djela  i usput (možda, zašto da ne!) stekao planetarnu popularnost, mogućnost da mu roman bude otkupljen u svrhu pravljenja scenarija i - lovu, naravno...
E, pa, nije tako!
Roman "Osmica" izašao je (davne) 1988. godine, dakle mnogo prije "Koda" i sve prašine koju je taj romana podigao u svim nivoima javnosti. Inventivnost i majstorstvo pripovjedanja Ketrin Nevil ni u kom slučaju nisu našli svoj uzor u Denu Braunu (negdje drugo vjerovatno jesu, ali u njemu - NE!), a i događaji koje opisuje nisu ni blizu onima u "Kodu", tako da je svako poređenje izlišno i neumjesno, čak i na nivou žanra. Stoga me jako čudi urednik/ lektor/ grafički dizajner koji je takvu rečenicu stavio/pustio na naslovnu stranu, jer je "Osmica" postojala i našla svoje mjesto pod krovom svjetske literature mnogo, mnogo i mnogo prije "Da Vinčijevog Koda", pri čemu je, za razliku od potonjeg, izbjegla da postane opšte mjesto i predmet za popunjavanje polica, praznina u opštoj kulturi i tema za razgovor Onih Koji Nikad Ništa Ne Čitaju...
***
Da budem sasvim iskren, "Kod" je zanimljiv,  na prvo čitanje me je jako dojmio i predočio mi zaista mnogo intrigantnih pitanja i razmišljanja, ali mi se sve to nekako smučilo kad sam pročitao/prelistao dvije knjige koje su predstavljale osnovu za njegov nastanak ("Otkrovenje templara" i "Sveta krv, sveti Gral") i  kad su na svakom ćošku počele nicati nove knjige na tu temu, sa novim teorijama, tumačenjima, pričama o templarima, alternativna Jevanđelja itd. Iz današnje perspektive, mnogo mi se više dopadaju "Anđeli i demoni", kao kompletniji i zaokruženiji roman, ali to sad nije ni važno...
Važno je to što je "Da Vnčijev kod", kao jedan literarni, kulturološki, pa čak i xafsinški fenomen očigledno postao (pogrešan) sinonim za žanr "istorijski triler" (mada je i ta odrednica sama po sebi polemična, budući da literarni žanr "triler" u sebi nosi neminovnost posmatranja više vremenskih zona u cilju potpunijeg i sveobuhvatnijeg sagledavanja radnje, a budući da je i jučerašnji dan iz perspektive današnjice istorija, termin "istorijski" postaje prilično nepotreban u njoj) i kao takav baca u sjenu mnoga djela istog ili većeg kvaliteta (pravi primjer je genijalni roman "Bože, oprosti" Romena Sardua, koji kod nas prolazi gotovo nezapaženo), te čitaoca, često čak i prije nego što zaista uzme neku knjigu u ruke  i otvori prvu stranicu, navodi na nepotrebna  poređenja, namećući mu, direktno ili indirektno, "Kod" kao model kako bi roman tog tipa  trebalo da izgleda da bi bio zanimljiv, dopadljiv i pogodan za polemike...
A to je sasvim pogrešno...
"Osmica" je pravi dokaz za to...
Zato, ne gledajte korice knjiga. Čitajte ono što je unutra. Samo Ono vas neće zavesti i navesti na pogrešan trag. Takvo je kakvo je - da li će vam se dopasti, to je čisto vaš izbor i nešto za šta ste sami odgovorni i iza čega sami stojite...
A u tome je poenta i radost čitanja...
Naravno, za onoga kome je stalo da takvo nešto doživi...

07.08.2008.

Šta se desilo sa Austro - Ugarskom, nekih stotinjak godina kasnije... ili: Crni Gavrilo, šta uradi?

Sticajem okolnosti (pjevanje u horu), ovog ljeta bio sam u prilici posjetiti oba nosioca imena nekada moćne austrougarske imperije - Austriju (Feldbach & Graz) i Mađarsku (Debrecen). Obje zemlje spadaju u BRIGAMA, obje su članice Evropske unije, u obje se filmovi i emisije na drugim jezicima sinhronizuju na matični, što za posljedicu ima jako loše poznavanje engleskog jezika među širom populacijom, obje ambasade samo što ne traže rektalni pregled prilikom predavanja papira za vizu itd...
Međutim, iza ovog privida sličnosti, u pozadini leže nepremostive razlike. Kulturološke. Saobraćajne. Higijenske. Civilizacijske. Ljudske, na kraju krajeva...
Dobro, svi smo različiti, to je normalno, ali...
***
Austrija je civilizacija: prekrasna, uredna zemlja:  kao da je sva napravljena od lego-kockica, sa divnim putevima i prekrasnim pogledom koji se pruža gdje god da vas autobuski prozor/pogled/objektiv navede da gledate. Ljudi su ljubazni, "hvala, izvolite i molim" su podrazumijevajuće rječi usađene u psihu većine, sve se rješava pogledima, gestom i osmjehom uz uspješno zaobilaženje trivijalnosti; mnogo toga se podrazumijeva, čime se eliminišu nepotrebnosti i konvencionalnosti - sve u svemu, bar na površini,  jedan divan svijet koji neminovno budi želju da mu se pripada... "Austrija zemlja teška, za hodače sivih cesta..." rekao je davno genijalni Johnny Štulić i vjerovatno to, ispod površine, važi i danas, ali, ponavljam, halo-efekat je "Woooow"...
Graz je, opet, priča za sebe: miran, čist, pregledan i uredan grad, koji prosto plijeni na prvi pogled, istovremeno na neki način plašeći svojom bogatom istorijom... Recimo,u najmanju ruku je čudno hodati istim ulicama kojima je koračao, recimo, W. A. Mozart prije nekoliko  vijekova. Ili gledati rakošne crkve i zgrade sagrađene boga-pitaj-kad... Ne znam za ostale, ali meni istorija doživljena uživo, makar i kroz arhitekturalni segment, djeluje nekako zastrašujuće, ali to je do mene.
Sve u svemu, ponekad se zaista pitam zašto je, long ago, GP morao ubiti FF na onoj obali... Vjerovatno je imao dobre razloge... Sloboda, prava, ovo-ono... Mada više definitivno nisam siguran šta "sloboda" i "okupacija" u stvari znače, mislim, oba stanja su vrlo relativna...
Stop, odoh u širinu, za koju nisam kompetentan...
A i da ga nije ubio, vjerovatno bi se već nešto drugo desilo u daljem toku istorijske radnje... Mislim da postajem istoriofobičan, ako takvo nešto postoji....
***
S druge strane, Mađarska... Moram reći da mi utisci drugih ljudi, kao i fotografije, predočavaju Budimpeštu kao nešto predivno, i u to vjerujem; ali je zato Debrecen (drugi grad po veličini u Mađarskoj, cca 800000 stanovnika) no comment...
Ipak moram dati comment-e: grad ima perspektivu da bude jako lijep: ima divnih građevina, sve je ravničarski široko i prostrano sa dobro riješenim saobraćajnim pitanjima, itd. Međutim, s druge strane, što je stvarno strašno, grad je maxxximalno zapušten, prljav, neuredan, sa armiranim bubašvabama sa pancirima (kažu da je Debrecen univerzitetski centar za mikrobiologiju - to se vjerovatno, između ostalog, odrazilo na izdržljivost, veličinu, brojnost, pojavljivost i održivost gorepmenutih) koje izviru bukvalno gdje god da pogledate/sjednete/naslonite se, sa olinjalim, čupavim parkovima, klošarima koji zaskaču prolaznike na ulici tražeći "šta god" i koji uriniraju na travnatoj površini u centru grada, 10tak metara od centralne gradske fontane, neljubaznim prodavcima, trgovcima i, da, Ljudima, uopšte. I hrana (fast food i restorani) je katastrofa, bar ono s čim sam dolazio u kontakt, tako da McDonalds (takođe, što mi je nepojmljivo, dosta prljav i neuredan) koji inače ne volim posebno, predstavlja ne sjajan, ali jedan od rijetkih upotrebljivih  prehrambenih azila...
Možda griješim dušu, možda sam  bio na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme, ali moj opšti utisak je blaga katastrofa, a nivo higijenske paranoje mi je toliki da se još, 6 dana po povratku,  nisam odvojio od bočice sa alkoholnim gelom za instant dezinfekciju ruku, da se kupam ultra-vrelom vodom, a kosu pržim fenom dok ne pocrveni...
Kako je bilo divno ručati u Osijeku, u čistom restoranu, pravu hranu donijetu od urednih konobara u urednom tanjiru za urednim stolom...
Čudno je kako čovjeku malo treba da bude sretan i zadovoljan... A još čudnije kako mu to "malo" tako često nedostaje... (parafraza riječi Đ. Balaševića iz romana "Tri posleratna druga")
***
Dakle...
Očigledno je da se osnovica nekadašnje Austro - Ugarske 100 godina kasnije definitivno podjelila na jing i jang, ali su, iz subjektivne  perspektive nekoga ko je u obje zemlje proveo po šest dana u jednom/dva grada, to tolike krajnosti da prosto postaje nevjerovatno...
Draga EU, imaš čudne kriterije... Neki su definitivno zalutali u tvoje skute...
A mi i dalje stojimo u redu pred Tobom... Iako nismo loši, vjerovala nam to ili ne... Dapače, bolji smo od mnogih... Ako nam se pruži prilika da to budemo...

06.08.2008.

Facebook vs.Blogging...

Wow, čitam svoj prethodni post dva sata kasnije i kontam da sam zaboravio kako je lijep osjećaj kad se istreseš na papir/monitor...
Eee, a nekad sam bio zagriženi blogger sa dva bloga koja sam uporedno vodio pod različitim alias-ima i osvježavao ih bar 2x dnevno...
A danas - Facebook...
***
Digresija: prilikom jutrošnje posjete jednom salonu namještaja čujem kako Mladi Radnik govori Mladoj Radnici koja je sa visokoumnim pogledom nekoga ko suvereno vlada Internet talasima, oivčenim dredolikim trepavicama, sjedila za računarom: "De, ukucaj "Fejsbok" (cit:), to ti je, ba, nešto k'o Dernek, al' ima igara..." I gledam je kako tipka, tipka, tipka, Fejsbok, fejsbok, FEJSBOK, fEJSBOK, www, Google - Ništa...
Onda se on, zabrinutog lica i znojem orošenog čela, eurekativno laća mobilnog telefona, zove "jaran'cu" i ona mu, valjde, konačno "po Vuku" speluje f-a-c-e-b-o-o-k, što on prenosi Mladoj Radnici, koja pažljivo utipkuje slovo po slovo i... Evo ga! Ali...
"Jebiga, Edo, ovo je na engleskom" reče...
Paf...
Edo ju je pogledao pogledom kojim zlatni retriver gleda šlauf s vodom par sekundi prije kupanja...
"Jebiga...", procvili i on...
I tako...
***
Facebook je, s jedne strane super stvar... Omogućava brz i trenutan kontakt sa velikim brojem ljudi, pronalaženje istih (budući da ogroman broj korisnika nastupa sa svojim pravim identitetom), razmjenu i postovanje fotografija, videa, komentara, ugovaranje, okupljanje oko zajedničke teme, idealan je za situacije kada nestane kredita na mob-u, a treba nešto organizovati/usaglasiti, itd...
Predstavljajući sintezu mail account-a, foruma, web galerije, chat-a , instant massaging - a, Facebook predstavlja "all - in - one" rješenje za "staying in touch"... Još kad se tome dodaju nebrojene aplikacije koje za FB postoje, dobija se čitav online entertainment center... A to je malo problem...
Naime, nerijetko uhvatim sebe kako krenem samo da "obiđem" svoj account, a osvjestim se 2h kasnije na profilu prijatelja NN, preko koga pokušavam kontaktirati prijateljicu MM, dok, istovremeno, chat-ujem sa 3- 5 online friends-a i, povremeno, bacam rundu - dvije "Word Challenge-a" (sreća pa nikad nisam instalirao "Mafia Wars":).
Gdje si bio? Na netu, brate. Šta si radio? Hmmm, ovaj, fejsbukirao... Wtf? hmm, ovaj, ma ništa....
U vrijeme dok sam aktivno vodio blog(ove) takođe sam znao zaginuti za računarom na više sati... Napada griže savjesti je bilo, dok bih trljao jednu pa drugu ruku, bolnu od blagog oblika RSI i pokušavao naći ugao sjedenja u kome me najmanje bole leđa, ali bi se oni ipak povukli pred saznanjem da sam učinio nešto kreativno, ostavio neki pisani trag o svojim mislima, osjećanjima i stanjima u datom trenutku. Nisam neki fan vlastitog pisanja, vlastiti textovi mi, mostly, nakon početne euforije počinju izgledati nedovršeno, traljavo i amaterski realizovani, ali moram priznati, koliko god to neskromno zvučalo, da sam nekim tekstovima i/ili konstrukcijama u njima čak i danas ostao prilično, da ne kažem čak i jako zadovoljan. Kako god da bilo, radio sam nešto kreativno...
Za razliku od toga, vrijeme provedeno na FB u najvećem broju slučajeva (logovanja) smatram, moram priznati, izgubljenim. Izuzeci, svakako, postoje... To su, recimo, trenuci komunikacije sa nekim dragim, koga nisam vidio ni čuo godinama, ili reunion legendarnog VII-3 iz OŠ Prvi maj, školska 1991/92, pregledanje aktuelnih slika, komentarisanje istih sa kolegama iz hora i sl...
 A ostalo? Pa moram priznati da je a waste of time...
***
Ovim nikako ne želim reći da od danas prestajem ići na FB - ne, to mi je ušlo u krv, prste, glavu i ostalo... Vise ne pišem mail - ove - tu su Private Messages. Ne palim Google Talk i MSN - tu je Chat.. Ne šaljem slike mail-om - tu je Photo Gallery. I tako dalje. Ili bliže.
Ali se zato vraćam na blog... Da bar sat vremena dnevno angažujem prste i moždane ćelije u formiranju nečeg virtualnog a opipljivog...
Bar mi se tako danas čini...
Tomorrow we'll see...

06.08.2008.

Ne razumijem...

Ne razumijem ljude sa promjenjivim raspoloženjem... Znate ono, tri dana su s vama ok, naredna tri vas uopšte ne prepoznaju u prolazu, potom vam se tri dana javljaju kao što se kralj javlja slugi, a onda sve ispočetka...
U čemu je poenta? Možda u osjećaju krivice koji vam takva osoba želi nametnuti čisto da bi sebi učinila dan interesantnijim i sadržajnijim? u držanju nekoga u šaci i stanju kafkijanskog samoispitivanja? Ili, u jednostavnoj potrebi da se vlastita unutrašnja praznina popuni nadmenim stavom prema okolini i tako sebi podigne važnost?
Nemam pojma... Imam još more teorema, ali me mrzi da ih razglabam... U svakom slučaju kod mene uspjevaju, šta god da im je cilj... Razmišljam, samoanaliziram se, nerviram se, ukratko, p....m...
A znam da nisam kriv. Nisam kriv što neki ljudi dane pauze između seksualnih odnosa, ili, čak, bilo kakvog trenutaka emocionalno - fizičkog ispunjenja odavno ne broje trocifrenim brojevima. Jok, hiljade su u pitanju... Nisam kriv što sjede u vlastitim administrativno - birokratskim jazbinama bezbjedno ušuškani brojevima, priznanicama, tabelama, spokojnim pogledom u LCD i umilnim brujanjem kulera na računaru; ili se pak kriju iza novina, cinizma i kvazi-superiornog "znao/znala sam ja" ... Sami su to birali, za to su se školovali i usavršavali... Nisam kriv što im dioptrija raste aritmetičkom progresijom, u direktnoj proporciji sa opadanjem kose/pojavom sijedih dlaka, porastom krvnog pritiska i padanjem/tromboljenjem hmm... nekih organa... Sve će nas to snaći, na ovaj ili onaj način...
Nisam kriv ni zbog slomljenog nokta, frizerskog promašaja na nečijoj glavi, fule na kladionici, stresa od  dijete/odvikavanja od cigara, ogrebanih vrata na kolima, bolesti člana porodice, tika u lijevom oku uslijed stalnog boravka u malim klimatizovanim prostorijama, vrućine, hladnoće, kurjeg oka, čukljeva, bračnih problema, kćerkinog popravnog ispita... Nisam!
Prosto očekujem da mi na "Zdravo" neko odgovori istim takvim "Zdravo" (primjenjivo i na "Ćao", "Dobar dan/veče" itd.), a aku mu/joj nešto nije jasno ili mi nešto zamjera, da me odvoji na stranu i to mi kaže, pa da se fino i otvoreno raspravimo, a ako treba i posvađamo... Sve je za ljude...
Mislim da ne tražim puno...
Ali džaba...

15.01.2007.

...

I bilo je veselo...
Skup veselih, pozitivnih ljudi, vjerovatno najbolja ekipa koju veče  u IS može ponuditi. Zanimljiva playlist-a, od Twist-a preko psihodelije pa do metala i The Prodigy...
My friend C. i ja smo solo, jer su nam drage polovine, Machak i Goca u svojim matičnim prekodrinskim domovima, pošto je raspust... Nedostajali su nam, pravo... Ali, još 6 dana i dolaze...:)
Uglavnom, bilo je zanimljivo posmatrati događaje oko sebe: C. kako se odupire fizičko verbalnim nasrtajima polupijane naci-individue (neka se zove, recimo, Peary),  dok je isti u nježnom sumo zagrljaju postepeno vodi (čitaj: gura) ka vratima, izjavljujući joj istovremeno svih sedam ljubavi koje je, prema vlastitom priznanju, te večeri prema njoj osjetio; i  Mladu Majku Maloljetnog Ženskog Djeteta kako, na dva metra od svog muža, i uz njegovu podršku, nekoliko sati podmuklo loži dečka više godina mlađeg od sebe koji joj se, iako upoznat sa njenim bračno-porodičnim stanjem, sveobuhvatno nabacivao, postajući vremenom sve blijeđi i blijeđi kako mu je krv odlazila iz lica i spuštala se, hm, negdje...
Bilo je tu i nekoliko likova koji su zalutali i koji su na taktove "Smack My Bitch Up" pravili ružičasto  - Grand-iozne pokrete, ali, sve u svemu, bilo je ok...
Ne, jako dobro...
Sad smo, po svim standardima, u novoj godini...
Pa šta bude...

13.01.2007.

Pravoslavna Nova godina... Or whatever...

Za nekoliko sati, u pravoslavnom dijelu svijeta biće obilježen dolazak pravoslavne 2007...
I Istočno Sarajevo spada u taj, pravoslavni, dio svijeta...
Ali...
Ne znam, možda sam nehotice bogo-, narodo- i nacio-hulnik, ponavljam, ne znam, ali jednostavno "tu" Novu godinu ne mogu nikako prihvatiti kao nešto bitno, vrijedno i sl... Brojke na svim kalendarima oko mene pokazuju da je nova godina uveliko u toku, i ja se tako osjećam... Mislim, tako osjećam vrijeme...
Možda gledam u pogrešne kalendare...
Uglavnom, idem vani, dočekati i "to", ionako se ne mogu smiriti u kući, a onda sutra u nove radne pobjede...
I da...
Svim pravoslavcima...
Svim onima kojima prelaz sa 13. na 14. januar Nešto znači...
 Sretna Nova godina!
Od srca...


Stariji postovi

<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
32147

Powered by Blogger.ba